Pripremanje i objavljivanje naučnih radova predstavlja značajan izazov za student(ic)e trećeg ciklusa, kao i uopće (mlade) istraživač(ic)e. Napisati dobar naučni rad tek je jedan korak – zahtjevan i važan korak koji podrazumijeva da autor/ica razumije problem i njegov kontekst, bude upoznat/a sa relevantnim radovima o sličnoj temi i bude u stanju da predloži rješenje problema koje je dokazano novo, zanimljivo i za nekoga korisno. Međutim, povrh ovoga, jednako je važan i drugi korak: odabrati pravi časopis za objavu tog naučnog rada.
Cijeli proces zahtijeva vrijeme, strpljenje, te poznavanje i korištenje praktičnih alata koji nam mogu olakšati određene aspekte pripreme. Stoga, porazgovarali smo sa doc. dr. Dženetom Karabegović (Univerzitet u Salzburgu, Austrija), urednicom u naučnom časopisu “Diaspora Studies” i redovnom recenzenticom za nekolicinu naučnih časopisa koji se bave pitanjima dijaspore ili tranzicije kakvi su, između ostalih, i “Studies of Transition States and Societies”, “Migration Letters”, “International Journal of Transitional Justice”, “Studies in Ethnicity and Nationalism”, “Global Networks”, i “Ethnic and Racial Studies”. Doc. dr. Karabegović je nesebično podijelila vrlo praktične savjete i vlastito iskustvo kako iz ugla istraživačice koja objavljuje članke u međunarodnim, indeksiranim časopisima, tako iz ugla recenzentice i urednice naučnog časopisa.
Trik za bolji početak: kako pripremiti naučni rad za objavu?
“Idealno bi bilo, kada se piše naučni rad, da se piše ciljano za određeni časopis, jer onda možemo od samog početka imati na umu određene smjernice – prvenstveno stil citiranja kojeg preferira taj časopis, ključne autor(ic)e i literaturu, te okvirne teme koje su interesantne za dati časopis.
Međutim, većina nas prvo obavi istraživanje i napiše naučni tekst, a potom razmatramo gdje da objavimo taj rad. Naravno, ništa nas ne sprečava da i u tom slučaju – naknadno, a prije slanja našeg rada časopisu – uradimo korekcije i dopune, a u skladu sa gore navedenim primjerima. Ovakva nadogradnja može nam pomoći da jasnije prikažemo na koji način naš članak doprinosi naučnom dijalogu koji se odvija u odabranom časopisu, te da stoga vrijedi da bude objavljen u njemu.”, ističe na samom početku doc. dr. Dženeta Karabegović.
Poslati naučni rad časopisu i naoružati se strpljenjem
“Većina časopisa danas naučne radove prima putem posebnog portala koji se nalazi na web stranici časopisa, ali ima i onih koji radove primaju putem emaila. U svakom slučaju, dokument naučnog rada se šalje uz ljubazno popratno pismo (cover letter), u kojem se u najkraćim crtama predstavlja taj rad i ističe argument zbog čega bi taj rad trebao biti uključen u časopis, tj. ističu se razlozi zbog kojih upravo taj članak doprinosi postojećoj literaturi tog časopisa. Uputno je u popratno pismo uvrstiti informacije o periodu rada na naučnom članku, uključujući informacije o tome da li je rad ranije izlagan na konferenciji.
Nakon slanja naučnog rada časopisu, važno je naoružati se strpljenjem, jer vrijeme potrebno za pregled i prihvatanje rada za objavu može jako varirati – od 2-3 mjeseca pa čak i do 18 mjeseci. Nekada se samo odgovor od urednika/ce čeka 2 mjeseca, prije nego članak uopće uđe u proceduru, odnosno prije nego se rad pošalje na adrese 2 ili 3 recenzenta/ice. Obično se radi “double blind review”, odnosno recenzije su dvostruko slijepe: ni recenzent/ica ne zna ime autora/ice, niti autor/ica zna ime recenzenta/ice. Stoga je jako važno dostaviti anonimizirani dokument naučnog rada u kojem se nigdje neće pojaviti vaše ime (ni na samom početku, ali ni u tekstu, ukoliko ste npr. citirali sebe.)” pojašnjava doc. dr. Karabegović.
“Ukoliko poznajete urednika/urednicu časopisa, nije naodmet poslati email sa kratkim sažetkom svog rada i upitati da li je to nešto što bi bilo zanimljivo za dati časopis. Na taj način, ukoliko dobijete negativan odgovor, uštedjeli ste sebi par mjeseci čekanja na koncu kojeg bi vaš rad bio odbijen. To “ušteđeno” vrijeme, stoga, možete provesti efikasnije, tj. možete se posvetiti traženju drugih relevantnih časopisa, kao i daljem unapređenju svog naučnog rada.”, sugeriše, na osnovu vlastitog iskustva, naša sagovornica.
Iz ugla urednice naučnog časopisa: Kako teče proces pripreme naučnog rada za objavljivanje?
“Po primitku naučnog rada, urednik ili urednica naučnog časopisa čita rad i procjenjuje da li poslani rad ispunjava kriterije formata koji su istaknuti u datom časopisu (uključujući i anonimiziranost – tj. osigurava da se nigdje u okviru dokumenta naučnog rada ne pojavljuje ime autora/ice, kako ne bi bio ugrožen proces dvostruko slijepe recenzije). Također, urednik/urednica procjenjuje da li je rad prikladan (tematski ili kvalitetom) za dati naučni časopis. Ukoliko nije – nema smisla da se rad šalje recenzenti(ca)ma, nego se pošalje negativan odgovor osobi koja je poslala rad (tzv. “desk reject”). Naprimjer, ja uređujem časopis “Diaspora Studies”, i ako se pristigli članak ne bavi pitanjima dijaspore, zaključujem da nema smisla da ga prosljeđujem recenzenti(ca)ma na pregled, i stoga moram uputiti negativan odgovor autoru/ici rada.”, pojašnjava doc. dr. Karabegović.
Desk-reject je veliko razočaranje mnogima, ali važno je shvatiti zašto se dešava
Zna se desiti da visoko rangirani časopisi čak i u 50-80% slučajeva šalju “desk-reject” odbijenicu, odnosno odbijenicu urednika/ce, prvenstveno zbog toga što primaju mnogo više radova nego što imaju prostora da objave. Naprimjer, u časopisima društvenih nauka obično se objavljuje oko 20-30 članaka godišnje, a pristigne im 3 do 5 puta više radova. (U nekim svjetskim časopisima, te su brojke još i veće pa ponekad dosežu nevjerovatnu brojku od 1000 prijava/radova godišnje, dok prostor za objavljivanje i dalje ostaje veoma ograničen – maksimalno 50-100 članaka godišnje.)
Na urednicima/urednicama časopisa leži velika odgovornost da procijene koji od pristiglih naučnih radova treba da ide dalje u proceduru – za svaki članak urednik/ca mora pronaći 2 ili 3 recenzenta/ice, a ako bi se to radilo za svih 1000 radova, od kojih 90-95% svakako ne bi mogli biti objavljeni jer je godišnji limit 50-100 radova po časopisu, to bi značilo da bi se trebalo pronaći 2000-3000 recenzenata/recenzentica svake godine. K tome još, važno je spomenuti da je pisanje recenzija volonterski, dodatni posao (koji se smatra važnom uslugom/doprinosom svojoj profesiji, ili “service to the profession”), pa se zna desiti da urednik/ica mora kontaktirati 4-5 potencijalnih, dok ne dobije pristanak jedne osobe da uradi recenziju. Bilo bi vrlo teško okupiti toliki broj recenzenata/ica za samo 1 časopis (imajmo na umu da postoji velik broj časopisa u svijetu za svaku naučnu oblast), pa je samim tim danas mnogo veći broj “desk-reject” odbijenica, nego što je to bilo decenijama ranije.
Stoga, iako je odbijenica od urednika/urednice veliko razočarenje za naučne radnike/ce koji predlažu svoj rad za objavu, važno je ne shvatiti to lično i ne dopustiti da nas obeshrabri, nego samo potakne da – unaprijedimo svoj naučni rad i/ili pronađemo drugi, relevantniji, prikladniji časopis za objavljivanje našeg rada.
Kako konstruktivno postupiti ako dobijemo odbijenicu od naučnog časopisa?
“S obzirom na to da se najčešće desi da dobijemo konstruktivne komentare o razlozima zbog kojih je naš rad odbijen, trebamo detaljno iščitati obrazloženje koje smo dobili, pronaći smisao u njemu, te u što kraćem roku iskoristiti upute i popraviti ono što se treba popraviti, poboljšati i ojačati, a potom vrlo brzo poslati unaprijeđeni rad na adresu drugog časopisa.
Zaista nema potrebe da se obeshrabrujemo – jer postoji sto različitih razloga zbog kojih naš rad može biti odbijen. Naime, tekst može biti iznimno kvalitetan, ali dati časopis možda već ima previše sličnih tekstova, ili možda nemaju mjesta u publikaciji u narednih godinu-dvije dana, i neće da prihvataju rad koji će tako kasno biti objavljen. Također, moguće je da se pristigli rad ne podudara dovoljno sa misijom i tematikom časopisa.
Lično, kada pripremam neki naučni rad, napravim spisak od 3-4 časopisa za koje smatram da bi bili dobra potencijalna destinacija za objavu (nešto kao “wishlist” za akademske članke) – na prvo mjesto stavljam časopis koji bi bio puni pogodak, na drugo mjesto dopisujem časopis koja je poprilično sjajna alternativa, na treće mjesto pozicioniram časopis koji je realistična opcija, te na četvrto mjesto upisujem onaj časopis za koji smatram da će skoro pa sigurno željeti objaviti rad tematike kojom sam se ja bavila u pripremljenom članku.”
Ako uđe u proceduru, članak rijetko bude odbijen, ali još rjeđe prihvaćen za objavu bez izmjena
“Ukoliko pristigli članak ispunjava kriterije prikladnosti teme i kvalitete (dovoljno rigorozna naučna metodologija), urednik/ca stavlja članak u proceduru – posvećuje 1-2 sedmice vremena da pronađe 2-3 recenzenta/ice koji će pristati da pročitaju članak (što obično traje 3-4 sedmice) i sugerišu izmjene za poboljšanje, te na taj način pomažu urednici/e da donose finalnu odluku – da li da se članak objavi ili ne. U praksi, ako već uđe u proceduru, članak rijetko bude odbijen, ali se još rjeđe desi da bude prihvaćen za objavu bez ikakvih izmjena. Obično se predlože izmjene, pa se rad ponovo šalje na čitanje, a potom se rad prihvata i, konačno, objavljuje. Ovaj proces može potrajati i po godinu ili više u nekim časopisima.”, ističe doc. dr. Karabegović, i dodaje:
“Treba posvetiti pažnju stilu pisanja i kvaliteti (engleskog) jezika kojim je napisan rad – postoji određeni broj časopisa koji odbijaju naučne članke ukoliko nisu napisani na savršenom engleskom jeziku, što je velika šteta ukoliko je sadržaj rada, njegova metodologija i podaci kvalitetni i ispravni. U časopisima u kojima ja radim, trudimo se da ne odbacujemo radove po osnovu kvalitete engleskog jezika, jer je taj nivo moguće kroz lekturu znatno unaprijediti.”
Nakon pročitanog rada, recenzent/ica je dužan/dužna dati svoj sud o tome treba li rad objaviti ili ne. Ukoliko je recenzija pozitivna, recenzent/ica predlože kategorizaciju (izvorni naučni rad/original scientific paper, prethodno saopćenje/preliminary note, pregledni naučni rad/review article, stručni članak/professional paper), te iznosi sud o tome treba li se u radu nešto izmijeniti i dopuniti.
Ocjena se treba kretati unutar sljedećih smjernica:
• DA („Prihvata se“) što podrazumijeva bezuslovno odobrenje za objavu rada
• DA, UZ MANJE IZMJENE („Prihvata se uz manju doradu“) , što znači da odobrenje predviđa izvjesne (manje) modifikacije/poboljšanja koja se trebaju izvršiti na radu
• NE, OSIM U SLUČAJU VELIKIH IZMJENA („Prihvata se, ali samo ako se učine veće izmjene“) što sugeriše da je nužna temeljita revizija i rekonstrukcija rada, te ponovni krug recenzija prije odluke da li rad može da bude objavljen ili ne.
• NE („Ne prihvata se“).
Finansijski aspekt objavljivanja naučnog rada
“Finansijska podrška za urednike/ce i recenzenti/ce je u pravilu vrlo skromna. Tačnije, recenzenti/ce obično rade na potpuno volonterskoj bazi, dok glavni urednik/ca može imati – u nekim časopisima – simbolični godišnji honorar, jer komunikacija kako sa onima koji prijavljuju radove, tako i sa potencijalnim recenzenti(ca)ama zahtijeva mnogo vremena. Ja se lično ne mogu sjetiti da mi je iko ponudio honorar da pročitam i recenziram neki naučni tekst – to se prosto smatra predanošću svojoj profesiji i obaveznim doprinosom istoj (ili, na engleskom – service to the profession).”, napominje doc. dr. Karabegović.
Istovremeno, akademsko izdavaštvo u globalu ima ogroman finansijski promet – više od 19 milijardi USD. Tržištem dominira 5 velikih izdavačkih kuća: Elsevier, Black & Wiley, Taylor & Francis, Springer Nature i SAGE, koji zajedno kontrolišu više od 50 % tržišta. Među njima, izdavačka kuća Elsevier je najveća, i posjeduje 16 % tržišta, odnosno blizu 3000 akademskih časopisa.
“Mladim istraživači(ca)ma je važno napomenuti da postoje for-profit časopisi (for-profit scholarly publishing) koji zahtijevaju kotizacije prilikom objavljivanja. Oni često nisu ni rangirani, i u akademskoj zajednici poznati su kao “predatorski časopisi” koji aktivno šalju dopise (npr. putem emaila) i predlažu da objavite tekstove u njihovom časopisu uz visoku cijenu. Neki istraživači/ce nekada znaju i platiti, jer nisu svjesni ove pojave i načina funkcionisanja ovakvih časopisa. U principu, treba navigirati ka onim naučnim časopisima koji su relevantni za našu oblast i koje čitaju stručnjaci/stručnjakinje iz našeg polja, ali časopise koji ne zahtijevaju nikakvu, a pogotovo ne basnoslovnu kotizaciju za objavu članka.”, savjetuje doc. dr. Dženeta Karabegović, i dalje precizira:
“Ukoliko časopis nudi “open access” opciju, u tom slučaju se može tražiti (veća) kotizacija kako bi se vaš članak učinio dostupnim van univerzitetskog kruga, tj. akademskih mreža. Dakle, u pitanju je kotizacija za omogućavanje široj javnosti da besplatno pristupi članku, a ne za samo objavljivanje članka u časopisu. Neki univerziteti, uključujući i moj matični Univerzitet u Salzburgu, nude finansijski poticaj svom akademskom osoblju da objave jedan “open access” članak godišnje. Naime, “open access” članci su odlični i za istraživača/istraživačicu i za matičnu instituciju i za časopis, jer garantuju da će veći broj osoba imati pristup članku, a što dalje povećava šanse da ga veći broj naučnika/ca i pročita i eventualno citira. Povrh toga, “open access” članci demokratiziraju nauku – akumuliranom znanju mogu svi jednako pristupiti, bez obzira na finansijske mogućnosti individue ili institucije, što je iznimno važno za globalni napredak.
Dobra vijest je da sve više časopisa nudi “open access” opciju bez kotizacije za nekoliko članaka godišnje – u dogovoru sa autori(ca)ma izuzetnih radova prije ili nakon njihove publikacije. Postoje, također, i oni časopisi koji u posljednje vrijeme mijenjaju način rada te samo publikuju “open access”, što dovodi do toga da više naučnih istrazivač(ic)a želi upravo njima da preda svoje tekstove zbog bolje vidljivosti rada i drugih pratećih koristi za autora/icu i matičnu instituciju.”
Koristi “open access” članaka, tj. otvorenog pristupa znanju su brojne, i uključuju povećanu vidljivost, veći broj saradnji i partnerstava na globalnom nivou, mogućnost za povratne komentare i diskusije o iznjedrenim naučnim zaključcima, te veću citiranost i veće metrike.
Naime, povećan broj čitanja i citata nekog rada, do kojeg je lakše doći ukoliko je članak javno dostupan svima (“open access”), dovodi do:
– povećanog h-indeksa istraživača/istraživačice (koji je pokazatelj naučne produktivnosti i uticaja istraživača/istraživačice, i koji se mjeri putem Scopus, Web of Science ili Google Scholar My Citations). Hirschov indeks zasniva se na nizu najcitiranijih radova naučnika/ce i na broju citata koje su ti radovi ukupno dobili (izračunava se na osnovu broja objavljenih radova i broja citiranja tih radova u radovima drugih istraživača/istraživačica).
– povećanog ranga univerziteta (Webometrics Ranking, kojim se od 2004. godine dvaput godišnje (u januaru i julu) mjeri web sadržaj – broj i kvalitet elektronskih publikacija, politike “open access” i transparentnosti u preko 31000 visokoobrazovnih institucija širom svijeta)
– povećanog impact factor časopisa (koji mjeri važnost i rang časopisa kroz prosječan broj citiranja članaka koji se u njemu objavljuju; faktor uticaja se mjeri na način da se broj citiranja u svim indeksiranim časopisima ( tj. zastupljenim u relevantnim bibliografskim/citatnim bazama podataka, kao što su Scopus, Web of Science itd.) tokom jedne godine (npr. 2020.) podijeli sa brojem citiranih članaka koji su objavljeni u datom časopisu u prethodne dvije godine (npr. 2018. i 2019. godine).
Praktični savjeti za početnike/ce: kako poboljšati naučni rad kojeg planirate objaviti?
“Dozvolite da napravim paralelu sa kupovinom automobila – kada kupujemo automobil, ne kupujemo ga naslijepo, nego prvo mnogo pročitamo o tehničkim detaljima, porazgovaramo sa drugim ljudima o njihovim utiscima i iskustvu sa tim vozilom, odemo na testnu vožnju po različitim putevima da vidimo kako se vozilo ponaša u različitim uslovima… Potom razmotrimo kako taj automobil odgovara na prioritete koje smo mi uspostavili, i na osnovu toga donosimo odluku o kupovini.
Slično tome, u kontekstu odabira časopisa, vrijedi razmotriti koliko vremena imamo na raspolaganju da se članak objavi. Ukoliko nam je važno da se članak objavi jako brzo, zbog određenih rokova koji su pred nama, onda biramo efikasne časopise gdje urednici/e brzo odgovaraju i gdje procedura recenziranja kraće traje, a koji možda i nisu najbolje rangirani. Ako imamo privilegiju vremena, onda svakako možemo da šaljemo naš rad i na bolje rangirane časopise.
Također, treba se posvetiti izgradnji svog samopouzdanja čak i na samom početku akademske karijere, i ne treba se plašiti da “reklamišemo” svoj rad prije nego ga predamo časopisu na objavu. Dakle, uputno je uključiti svoju akademsku zajednicu u proces pripreme za slanje rada časopisu: izložite rad na nekoj konferenciji, podijelite ga sa odabranim koleg(ic)ama iz srodnih naučnih polja da ga pročitaju i daju povratne informacije i konstruktivne kritike za ojačanje argumenta, pošaljite ga mentoru/mentorici da ga pregleda… Drugim riječima, pokušajte skupiti komentare iz raznih izvora, testirajte, “provozajte” i reklamirajte taj naučni rad, kao što biste to radili da kupujete automobil.”, slikovito prikazuje naša sagovornica.
Cilj je publikovati rad, a ne napisati perfektan rad
“Trebamo biti svjesni da ne postoji idealan članak – postoji samo publikovan članak. Ukoliko niste publikovali, niste kreirali svoj prostor u akademskoj literaturi. Stoga, važno je za mlade istraživač(ic)e da se ne obeshrabre misleći da treba da napišu perfektan članak, i ništa manje od toga. Članak treba da bude gotov, obrazložen, dovoljno kvalitetan za odabrani časopis i – objavljen. Nakon toga se mogu saznanja dalje nadograđivati – u budućim radovima, kroz citiranje prethodnog rada, dodavanjem novih segmenata ili pobijanjem ranijih zaključaka.”, podsjeća doc. dr. Karabegović.
Kako odabrati pravi časopis za objavu rada kojeg pripremate?
“Dobro mjesto za pronaći ideje gdje objaviti naš članak je upravo bibliografija rada kojeg pripremamo. One časopise koji su objavljivali članke koje smo koristili prilikom pisanja svog rada očito zanima tema kojom se bavimo, i predstavljaju potencijalno prikladnu destinaciju i za objavu našeg rada. Ukoliko naš rad pošaljemo na adrese časopisa čije smo članke uvrstili u naš rad, lahko možemo pokazati da naš tekst doprinosi postojećoj literaturi tog časopisa.”, dijeli vrlo praktičan i zdravorazumski savjet naša sagovornica, i nastavlja:
“Povrh toga, možemo koristiti web alate kakav je SCIMAGO koji nudi različite parametre za pretraživanje (naučna područja, geografska područja i sl.) i pokazuje rangiranje časopisa, te nam pomaže da procijenimo u koji časopis da pošaljemo naš rad. Na listi možemo vidjeti da postoje časopisi sa vrlo visokim rangom, srednjim rangom i niskim rangom, kao i onih koji nemaju nikakvo rangiranje. Međutim, važno je imati na umu da čak i oni slabije rangirani časopisi mogu biti jako čitani. Stoga, treba da posložimo prioritete – da li nam je važnije da naš rad pročita većina eksperata/ekspertica iz naše akademske oblasti ili da se možemo pohvaliti da je naš rad objavljen u visoko rangiranom časopisu, iako tu možda neće biti toliko čitan. Ukoliko je moguće, dobro je balansirati ova dva prioriteta.”
Praktična preporuka: softver za upravljanje referencama “Zotero”
“Različiti univerziteti preferiraju različite softvere za upravljanje referencama. Ja lično preferiram Zotero – koji nije vezan niti za jedan univerzitet i koji je besplatan za sve korisnike/ce, bez obzira na kojem su univerzitetu. Koristim ga već deceniju, vrlo je jednostavan za korištenje i omogućava mi pristup svim referencama koje sam u ovom periodu koristila, bez obzira na to za koji sam univerzitet radila određeno naučno istraživanje. Također, Zotero automatski uređuje reference, a na osnovu stila citiranja kojeg sami odaberete. Ovo predstavlja ogromnu uštedu vremena kada treba da izvršite promjenu stila citiranja u već postojećem članku. Konačno, Zotero se može integrisati s Microsoft Word programom, što uvelike ubrzava i olakšava proces pisanja naučnog rada.”, dijeli svoje lično iskustvo doc. dr. Dženeta Karabegović.
Ambijent za naučni uspjeh: Lična znatiželja i predanost, otvorenost za akademsku mobilnost, kolegijalnost i umreženost i (bibliotečki i informacijski) resursi
“Kvalitetnih istraživača i istraživačica ima širom svijeta – mjesto gdje je rađen doktorat nije nužno pokazatelj (manje) kvalitete. Ipak, neke zemlje imaju podrobnije razvijen ambijent koji je motivirajući za naučni napredak doktoranata i doktorantica.
Naprimjer, ja sam tokom studija uvijek bila okružena ljudima koji su aktivno posvećeni svojim istraživanjima i s kojima sam mogla redovno da komuniciram o relevantnim, najnovijim publikacijama iz naše oblasti, kao i da upoznajem članove i članice njihovih profesionalnih mreža, te tako širim svoju akademsku zajednicu. Takva atmosfera na univerzitetu – i među profesori(ca)ma i među studenti(ca)ma, koju karakteriše predanost, energičnost i iskrena znatiželja o oblasti kojom se bavimo, u pravilu rezultira većim uspjesima.
Tome kad se pridoda privilegija pristupa podacima, bazama podataka i časopisima koji inače nisu dostupni mnogima (nažalost, najčešće nisu dostupni u BiH, makar ne još uvijek i ne u toj mjeri, kao npr. u Chicagu (SAD), gdje sam pohađala master studij) te sjajnim, vrlo bogatim bibliotekama, govorimo o nevjerovatno inspirativnom ambijentu koji u pravilu student(ic)e navodi da s radošću sate i sate provode u učenju i istraživanju.
Konačno, naša lična otvorenost i spremnost na akademsku mobilnost je krucijalna za akademsko umrežavanje – na zapadu se čak podrazumijeva da će akademski radnik/ca nužno mijenjati instituciju, unutar zemlje ili u inostranstvu, kroz akademske razmjene, posjete bibliotekama ili kroz druge vidove saradnje, uključujući i pohađanje različitih ciklusa studija na različitim univerzitetima.
Imajući na umu sve navedeno, smatram da akademska zajednica u BiH, pogotovo mlađi istraživači i istrazivačice treba da počnu više iskorištavati prilike i mogućnosti koje postoje za akademsku mobilnost – mi imamo pristup fondovima EU za obrazovanje i veliki potencijal za istraživanja i projekte, uključujući i bolju međunarodnu saradnju. Kreiranje pozitivnog i boljeg akademskog ambijenta je većim dijelom naša odgovornost.”, zaključuje na koncu doc. dr. Karabegović.
O doc. dr. Dženeti Karabegović
Dženeta Karabegović je istraživačica i docentica na Univerzitetu u Salzburgu. Njeni širi istraživački interesi i publikacije tiču se međunarodne i komparativne političke sociologije s posebnim naglaskom na transnacionalizam, dijasporu, migraciju, demokratizaciju, ljudska prava, tranzicijsku pravdu, obrazovanje, i Balkan. Bavi se konsultantskim radom sa domaćim i međunarodnim organizacijama fokusiranim na dijasporu i razvoj, povratnike, obrazovanje i civilno društvo. Njeni akademski radovi objavljeni su u više stručnih recenziranih međunarodnih i visoko rangiranih akademskih časopisa. Urednica je nekoliko knjiga, između ostalih i knjiga o vanjskoj politici u BiH, mobilizaciji dijaspora, te migrantologiji u Austriji, kao i akademskog časopisa – “Diaspora Studies”, te redovna recenzentica i urednica knjiga za “Studies of Transition States and Societies”.
